DIVLJA SMOKVA

MAGARAC ČUJE

Sve terete što si prenosio danju

ja ih nosim noću

trpeći tvoju blagost

Imam tvoje oči

i suzu u njima veliku

koju nikad nisi ispustio

a tukli su te više

nego vjetri mene mornara

Njušio si palubu broda

na koju te nisu htjeli

a ja sam gledao pučinu

milovao tvoju sivu dlaku

velike baršunaste uši

Čuješ kako se u oluji

brodski teret opasno naginje

oboje smo pod istim mukama

 njačući

NEPOZNATI NOĆNI GLASOVI

Ležim u tamnoj sobi

okolo na zidovima

crne futurističke slike

Gledam u otvoren prozor

vani iz mraka nepoznati

glasovi: krhotine rečenica

odjeci riječi, hihot

izlaze iz događaja

vriju životi

Ležim dalje u sjeni

nevidljivih ormara

i stola na kojem sam

nekada otvarao glasna pisma

Noć kistom razvlači po stropu

crno kao pod dekom

je li moguće da ne bude mrklo nebo?

Onima vani sjaji

svjetlost neona

no jesu li i oni

u tami vasiona?

VINOGRADI U KAMENU

Kamen do kamena

zrno crno do zrna

kvrgav se čokot probija

kroz razgrnuto kamenje

čvornatim šakama pudara i ribara

Paučinasti vinogradi gledani

s vrha autoceste

mrežasti, simetričnog rastera

sliče lišću paške čipke

Fotografija uvećana u auli

slavi ljudsku upornost

kralježnicu vijugavu kao loza

tamne oči poput vina

Sagnut pjeva suncu

koje ga ne razabire između kamičaka

prži ga podižući mu slador u žilama

Ni osunčana zmija

ne može ga otrovati

I PTICE SE ODMARAJU, ZAR NE?

Kada ptica miruje

na grani, telefonskoj žici

na notnom crtovlju

nemoj ju ustrijeliti

bilo praskom puške

bilo cviljenjem violine

ona će prizemljiti

na snijeg s par kapi krvi

Ako si vrstan strijelac

ako moraš nekoga ubiti

pogodi ju kada je u letu

kada je teško naciljati metu

Iako je ptica za let stvorena

i ona mora odmoriti svoju dušu

Ono njeno pero

što će ukrasiti

lovčev šešir i glavu

neće moći usporiti

da ti vid bude sve slabiji

MUHA

Na bijelome zidu muha!

Njeno malo crno

tjelešce

ne bi se toliko

isticalo

da boja nije svježe

nanesena

Je li muha

potrebna ovome velikome

svijetu?

Musca domestica

hvata grizeće komarce

i omogućuje da se u miru

snuje

Je li muha

onoliko dosadna

koliko su ljudi zli?

Obična kućna muha

čovjeka ne ubija

nego on nju umlati

pa ostavi krvavi trag

na bijelome papiru

svoje povijesti

SMIJEH

Nekako kao mijeh

tako kao grijeh

Nekako kao strah

tako kao krah

Nekako kao krabulja

tako kao oluja

Nekako vrije kao lonac

tako kao poklopac

Nekako kao temperatura

tako kao skulptura

Smijeh je kao zec

pobjegne čim je lec^*

                       * lecnuti se

ČETVRTINSKA PAUZA

Puhačima je četvrtinska pauza

prekratka

Sjete li se osminske

i šesnaestinske

Živahnih mrava koji gmižu

po notnom crtovlju?

Četvrtina ljubavi nije za kušanje

zdrava četvrtina trule rajčice

nije jestiva

ali četvrtina kruha i ribe

nasiti mnoštvo

vjerničke publike

Flautisti i puhači stakla

oblikuju vibrirajuću

i prozirnu ugodu

uhu i oku

dlanovi su u pljeskanju

i molitvi

DIVLJA SMOKVA

Dozreli plodovi

grane pune smokava

nadvile se preko žičane ograde

kao bujna majčina prsa

puna mlijeka

Prolaznici stablo ni ne primjećuju

jalovinu poneko opipa

produži put obale

Jedan suhi visoki starac

prigne se ispod niskih krošnji

kao da se smokvi poklonio

drhtavim korakom ode prema moru

da se više nikada ne vrati

Kažu da je utopljenik

bio slikar

da je naslikao divlju smokvu

i uzaludno je prodavao

NIJEMA URA

Tonku Maroeviću

Na kantunalu

starinska ura budilica

s dva uhata okrugla zvona

Jedno je zvonilo

o poeziji drugo o likovnosti

spavač ih je uvijek osluškivao

Posljednjeg popodneva

didova ura postala je nijema

unukove uši više ne čuju

Ribe ušate

što ih je donio u sobu

puštene su natrag u more

te prosute njegovim pepelom

KOMPJUTORSKI TANGO

Htio sam na tipkovnici

pritisnuti slovo T

na ekranu pojavilo se P

Prstom sam bio preblizu

djevojčinih prsiju

U plesu izvodio sam

korak sličan slovu A

izronilo je U

Noga za nogom N

ali se tad raskrižilo neželjeno T

Spetljala se stopala

gazio partnerici prste

umjesto G zakotrljalo se O

izmiješalo se O i V

i tako u plesnoj vrtnji

na zaslonu ne piše TANGO

već PUTOV kome sam pridodao

djevojčino ime ANJA

Sudbinski je zapisano PUTOVANJA:

„Od nemila do nedraga,

i noge su mu krvave,

i srce mu je ranjeno.“

Sluga kompjutora i Ujevića

Borben

KROVOPOKRIVAČI

Kad sam gradio kuću

od slova i riječi

kat po kat

strofu po strofu

dugo i sporo

pedeset godina

opeku po opeku

neke su se trusile, raspadale

neke ostajale čvrste

Kada sam pripremao smjesu

za oblikovanje i pečenje crijepa

u glinu sam unosio

svoju želučanu kiselinu

komadiće plućne maramice

nabrekle glasnice

Kad je zgrada narasla

da ju se može završiti

trebalo je staviti krov

Potražio sam pomoć

od majstora dovršavanja

krovopokrivače:

Matoša, Ujevića

pa i inozemne

Francisa Jammesa i druge

U vjeri

da će kuća od riječi

biti razvedena, puna života

dugotrajna

barem onoliko dugo

koliko sam je gradio

 * * * *

Vrhunski pjesnik

Prva pjesnička knjiga Borbena Vladovića (1943, Split) Balkonski prostor izlazi 1970, a već tada je autorova djelatnost bila prepoznata izlaganjem konkretističko-vizualnih radova na mnogobrojnim izložbama u svijetu i kod kuće, ističe Branimir Bošnjak. Pjesnik povezuje verbalne, grafičke i lingvističke dosjetke, organizira tekst ludičko-konkretistički. No zanimljivo je istaknuti da se to događa u prvim zbirkama, no u četvrtoj i petoj knjizi (Knjiga pegla, Odmor pelivana) autor se okreće tradicionalnijim oblicima stiha i pjesme. Ukazuje na to i Branko Maleš, da Vladović koristeći se svakodnevnom tehnikom kao predloškom nove stvarnosti distanciranim opisima spomenute predmete promatra kao novu prirodu, tehniku kao prirodu, popartistički. I u tom je smislu inovativan. Književna kritika često je isticala tu prvu fazu Borbena Vladovića kao važnu, premda je to možda i krivi pristup jer Vladović je ispisao niz zanimljivih zbirki u kojima dominira drukčiji fon. Tu mijenu u radu Borbena Vladovića, različite oblike pristupa pjesmi, ističe i autor pogovora izabranih pjesama Lirski kockar iz 2005. Pavao Pavličić. Pavličić napominje da se u većini pregleda i antologija ističu „tekstovi konkretistički, vizualni i slični“, dok sve ostalo stoji po strani. A riječ je o najvećem dijelu opusa. Borben Vladović počeo je objavljivati još šezdesetih, istodobno s pjesnicima okupljenim oko časopisa Razlog (Mrkonjić, Petrak, Maroević, Stamać...). Njihova je lirika bila hermetička i asketska i nije ulazila u dijalog sa stvarnosnim, s društvenom zbiljom. Poezija je bila ključ egzistencije. Razlogovce zbilja nije zanimala, već opći i metafizički pojmovi.

Neko vrijeme je i Vladović bio među tim pjesnicima. Sedamdesetih ta se poetika mijenja, posebno leksik i teme, a sve to odražavalo se i na Vladovića. Zanimljivo je kako je Pavličić podijelio Vladovićevo pjesništvo na četiri faze. U prvoj, koju naziva razdobljem lirske groznice, riječ je o hermetizmu, slobodnom stihu i misaonosti. To se odnosi na prve pjesničke knjige Balkanski prostor i Vrulje. Drugu fazu karakterizira pobuna protiv poezije, protiv institucije pjesništva. Tada uz pomoć persiflaže i parodije, koristeći se grafičkim i vizualnim, dovodi u pitanje sam poetski govor, kao npr. u zbirci 3 x 7= 21. Poezija se, pokazao je pjesnik, može stvarati od raznih materijala, i biti važna sfera svakodnevnice. Treća faza donosi neposredniji doživljaj zbilje, opjevavaju se predmeti, ali i umjetnička djela te fenomeni masovne kulture – to se odnosi na zbirke Knjiga pegla i Odmor pelivana. Četvrta faza pak počinje od zbirke Lirika iz 2000, u kojoj se autor bavi već opjevanim mjestima, ali sada su konkretizirana, posebice djetinji i zavičajni prostori. Te su pjesme intimističke,prati ih svijest da velike istine ne mogu biti dosegnute, a izraz je prigušen. No te faze nisu jasno odijeljene, jer se određene karakteristike obiju faza mogu naći u jednoj knjizi. Pavličić ističe jednu od konstanti Vladovićeva opusa, da u pjesmama spominje nešto u vezi s umjetnošću, književnošću, ono što je prošlo umjetničku obradu.

U ovom ciklusu pjesama autor se referira metapoetski na pisanje kao gradnju kuće, gradi kuću od riječi, a kao „krovopokrivače“ spominje Matoša, Ujevića, pa i inozemne... U pjesmi Kompjutorski tango spominje se faze kada se igrao grafizmom, samim procesom pisanja, svojevrsne kompjutorske aleatorike: „Sluga kompjutora i Ujevića / Borbe“. Jedna pjesma posvećena je generacijskom kolegi Tonku Maroeviću, u kojoj ističe autorovo povezivanje dva vida umjetnosti, likovnost i poeziju kroz metaforu ure. U pjesmama ovog ciklusa vide se oba aspekta Vladovićeva lirskog subjekta: zaigranost, humor, autoironija, ali i sjeta, melankolija koje pak nalazimo u pjesmi Divlja smokva, ili pak u pjesmi Nepoznati noćni glasovi, u kojoj se evociraju davna vremena stvaranja: „Ležim dalje u sjeni / nevidljivih ormara / i stola na kojem sam / nekada otvarao glasna pisma“. Izdvajam pjesmu Magarac čuje jer se u njoj empatički opisuje i povezuje sudbina magaraca i pjesnika, stihovima: „Imam tvoje oči / i suzu u njima veliku / koju nikad nisi ispustio / a tukli su te više / nego vjetri mene mornara.“ Zanimljivo je da se u zbirci Tijesto tjeskobe iz 2020. nalazi pjesma naslovljena Magarac: „Onom istom cestom / idući prema moru / nesposobni za nositi terete / nismo se dali na Magareći otok.“ Premda je posljednjih godina i desetljeća autor objavio knjige pjesama Žiroskop i Tijesto tjeskobe te kratku prozu i roman, a objavljen mu je i novi izbor pjesama Zvjezdokradice: izabrane pjesme 1970–2020. u uredništvu Dubravke Detoni Dujmić, na žalost Borben Vladović ostaje pomalo po strani jer jedini je pjesnik iz generacije koji nije dobio Goranov vijenac za doprinos hrvatskom pjesništvu. Premalo se kritičari bave njegovim djelom, a riječ je o vrhunskom pjesniku koji nikad nije ostajao na mjestu, koji je davno naznačio suvremene tokove pjesništva, pisao u različitim registrima, bio pjesnik i misli i emocije, izvan kolektivizma, ne odveć glasan, nenapadan, svoj. Nadajmo se da će dobiti više studija koje se bave njegovim djelom, jer vrijeme radi za njega, kako je već napisao Pavličić, a izbor pjesama za Vijenac mali je prilog tome.